Хорватский перевод М. Грчича
Источник: Slovo o vojni Igorovoj. Izvornik i prievod / prievod i koment. Marko Grčić. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1988
- 1. Ne bi li nam priličilo, braćo,
Starim rječma začinjati
Žalostivu povijest o vojni Igorevoj,
Igora Svatoslaviča? - 2. Nek se ipak začne pjesan ova
Po zbivanju današnjega doba,
Ne načinom Bojanovim! - 3. Ta kad bi Bojan vješti
Htio komu pjesan spjevati,
Po drvu bi mišlju onda potekao
Kano mrki vuk po zemlji,
Kano sur orao pod oblačjem. - 4. Jer se, reče, sjećaše
Prvašnjih vremena razdora.
Tad puštaše deset sokolova na jato labudova;
Kojeg bi dognali,
Prvi bi pjesan zapjevao –
Staromu Jaroslavu,
Hrabromu Mstislavu,
Što posiječe Rededju pred kasoškom vojskom,
Krasnomu Romanu Svjatoslaviču. - 5. Ta Bojan to, braćo, ne puštaše
Deset sokolova na jato labudova,
No svoje vješte prste
Na žive strune polagaše;
One pak same o slavi knezova brujahu. - 6. Začnimo onda, braćo, povijest ovu
Od staroga Vladimira do Igora sadašnjega,
Što opasa um voljom svojom
I izoštri srce muževnošću svojom; - 7. Napuniv se duha ratničkoga,
Povede svoju hrabru vojsku
A zemlju polovačku
Zarad zemlje ruske. - 8. Tad se Igor obazrije
Na jarko sunce
I vidje gdje mu ono pomrčinom
Sve vojnike pokri. - 9. I reče Igor
Družini svojoj: - 10. „Braćo i družino!
Ta bolje je poginuti
Nego ropstva dopadnuti; - 11. Pa pojašimo, braćo,
Svoje brze konje
Da Don sinji
Ugledamo.“ - 12. Strast je knezu
Um smutila,
I žeđ da srkne Dona velikoga
Znamen njemu sakri. - 13. „Jer sam hoću“, reče, „koplje ukrstiti
Nakraj polja polovačkog,
Pa ću, ruski sinci, ili glavu svoju usijati
Ili se Dona šljemom napojiti.“ - 14. Bojane, ti slavuju starodavni!
Da ti ovu vojnu pjevaš,
Jurnuo bi, slavuju, po misaonom drvetu,
Leteć umom pod oblačje,
Svijajući obje pole slave ovoga vremena,
Jezdeći stazom Trojanovom
Preko polja u gore. - 15. Ovakvu bi pjesan o Igoru zapjevao
Unuk onoga: - 16. „Ne zanese bura sokolova
Preko polja širokih –
Jatomice čavke hite
K Donu velikomu.“ - 17. Ili bi ovako zapjevao ti,
Vješti Bojane,
Velesov unuče: - 18. „Konji ržu za Sulom –
Zvoni slava u Kijevu;
Trublje trube u Novgorodu,
Stoje stijezi u Putivlju!“
Igor čeka milog brata Vsevoloda. - 19. I reče njemu tur sileni Vsevolode:
- 20. „Brate jedini,
Jedina jarka svjetlosti –
Ti Igoru!
Oba smo Svajtoslaviči! - 21. Sedlaj, brate,
Svoje brze konje, - 22. A moji su spremni,
Već u Kursku osedlani. - 23. A moji su ti Kurjani iskusni junaci:
Pod trubljama povijani,
Pod šljemovima odnjihani,
Vrškom koplja otpitani, - 24. Putima su oni vični,
Jaruge su njima znane,
Lukova su ponapetih,
A tulaca otvorenih
I sabalja naoštrenih; - 25. Sami skaču kano mrki vuci u polju,
Ištući sebi časti, a knezu slave.“ - 26. Tada se pope Igor-knez u zlatni stremen
I pojaha po širokom polju. - 27. Sunce njemu pomrčinom put zagradi,
- 28. Noć stenjanjem groznim ptice probudi;
Živinska se cika diže, - 29. Div se trže,
Drvetu na vrhu klikće,
Zapovijeda da sluša – zemlji neznanoj,
Volgi,
I Pomorju,
I Posulju,
I Surožu,
I Korsunju,
I tebi tmutorokanjski idole! - 30. I Polovci putovima negaženim
Pobjegoše k Donu velikome:
O ponoći taljige im škripe,
Regbi: labudi su rastjerani.
Igor k Donu vojsku vodi! - 31. Kob njegovu već ptice vrebaju
Po drveću;
Vuci grozu šire
Po jarugama;
Orlovi kliktanjem zovu zvijeri na kosti;
Lisice kevću na crvene štitove. - 32. O ruska zemljo! Već si iza humka!
- 33. Noć se dugo smrkavaše.
- 34. Nestade rumen večernja,
Magla je polja prekrila; - 35. Slavujev cvrkut prestade;
Čavčji se govor probudi. - 36. Ruski sinci široka polja crvenim štitovima pregradiše,
Ištući sebi časti, a knezu – slave. - 37. U petak zorom
Pregaziše pogne pukove polovačke
I, rasuv se kano strijele po polju,
Nahvataše krasotica polovačkih,
A s njima zlata,
I svile,
I skupe kadife. - 38. Bijeljima,
I ogrnjačima
I kožusima
Mostove stadoše mostiti po blatima
I po barama,
I svakakvom vezeninom polovačkom. - 39. Crveni stijeg,
Bijela horugva,
Crveni tug,
Srebrni držak –
Hrabromu Svjatoslaviču! - 40. U polju drijemlje Olegovo hrabro gnijezdo.
Daleko li se zaleti! - 41. Ne bi ono za porugu rođeno
Ni sokolu,
Ni jastrebu,
Ni tebi, vrani gavrane,
Pogani Polovče! - 42. Gzak kano mrki vuče juri,
Končak njemu trag utire k Donu velikomu. - 43. Sutradan na uranku
Krvava rumen osvit navješćuje, - 44. Oblačne crne s mora se vuku,
Hoće prekriti četiri sunca,
A iz njih sijevaju sinje munje. - 45. Velike će grmljavine biti,
Zadaždjet će strijele s Dona velikoga! - 46. Tu će koplja da se lome,
Tu će sablje udarati
O šljemove polovačke,
Na rijeci Kajali,
A kod Dona velikoga. - 47. O ruska zemljo! Već si iza humka!
- 48. Evo vjetrova, Stribožjih unuka, s mora viju strijele
Na hrabre vojske Igoreve. - 49. Zemlja tutnji,
Rijeke mutne teku,
Prašina polja prekriva, - 50. Stijezi govore:
Polovci idu od Dona,
I od mora, - 51. I sa svih strana ruske vojske opkoliše.
- 52. Vražji porod s krikom polje pregradi,
A hrabri ga ruski sinci pregradiše crvenim
štitovima. - 53. Sileni ture Vsevolode!
Stojiš u kreševu,
Mećeš strijele na vojnike,
Grmiš o šljemove mačevima zanađenim! - 54. Kamo, ture, ti doskočiš,
Sjajući pod zlatnim šljemom,
Ondje leže pogane glave polovačke. - 55. Rascijepljeni su šljemovi avarski tvojim sabljama
kaljenim,
Sileni ture Vsevolode! - 56. Što su rane, braćo, onom tko ne mari za časti i
bogatstvo,
I za grada Černigova očinski prijesto
zlatni,
I za svoju milu ljubu, krasnu Glebovnu,
Na ljubav sviknut i obiknut! - 57. Prohujaše vjekovi Trojanovi,
Minuše ljeta Jaroslavljeva;
Prođoše vojne Olegove,
Olega Svjatoslaviča. - 58. Taj pak Oleg mačem smutnje kovaše,
I strijele zemljom sijaše. - 59. U zlatni se stremen pope u gradu
Tmutorokanju, - 60. Taj pak zveket slušaše davni Jaroslav veliki,
- 61. A sin Vsevolodov Vladimir
Svako jutro u Černigovu uši sebi zatiskivaše. - 62. Borisa Vjačeslaviča častohleplje pak na sud Božji
privede,
I na Kanini njemu prostrije zeleni pokrov
pogrebni
Krivnjom Olega,
Hrebrena i mlada kneza. - 63. S te pak Kajale i Svjatopolk oca svoga brižno
prenese
Među ugarskim prusovima
K Svetoj Sofiji u Kijevu. - 64. Tada se, za Olega Gorislaviča,
Sijahu i bujahu smutnje,
Propade imanje Dažbožjega unuka;
U kneževskim se razdorima vijek ljudski skrati. - 65. Tad po ruskoj zemlji izrijetka podvikivahu ratari,
No često gavrani graktahu
Trupla među sobom dijeleći,
A čavke svojim jezikom govorahu
Hoteći poletjeti da se omrse. - 66. To bijaše u onim ratovima i u onim vojnama,
Za ovakav rat se ne ču!
Sve od zore pa do mraka,
Od večeri do svanuća,
Lete strijele zakaljene,
Grme sablje o šljemove,
Triješte koplja zanađena - 67. U polju neznanome
Usred zemlje polovačke.
Crna zemlja pod kopitom bi kostima posijana,
I bi krvlju polivena:
Urodi tugom ruska zemlja. - 68. Što mi šumi,
Što mi zvoni – - 69. Izdaleka prije zore?
Igor vojske eno svraća:
Žao njemu milog brata Vsevoloda. - 70. Dan se biše,
Biše drugi;
Trećeg dana oko podne popadaše stijezi Igorevi. - 71. Tu se braća rastadoše na obali prebrze Kajale;
- 72. Tu nestade vinca krvavoga;
- 73. Tu hrabreni ruski sinci pirovanje dovršiše:
Svatove napiše, a sami legoše
Zarad zemlje ruske. - 74. Poniknula nikom trava od žalosti,
A drvo tuge prikloni se k zemlji. - 75. Ta već, braćo, neveselo vrijeme nasta,
Već pustinja vojske pokri. - 76. Diže se uvreda iz vojska Dažbožjega unuka,
Stupi kano djeva na zemlju Trojanovu,
Zamahnu krilma labudovim
Nad sinjim morem kod Dona;
Mašući odagna doba izobilja.
Borba se - 77. knezova s poganima svrši,
Jer brat bratu govoraše:
„To je moje, i ono je moje.“
I o sitnicama stadoše knezovi
„Ovo je veliko“ govoriti,
A sami se na sebe rotiti. - 78. A pogani sa svih strana pobjednički provališe
Na zemlju rusku. - 79. Daleko se soko zaletio, ptice tukući, k moru!
- 80. A Igorevoj hrabroj vojsci povratka više nema!
- 81. Za njim Pokora kriknu
I Žalba se diže po ruskoj zemlji - 82. Ljude obasipljući ognjem iz plamenoga roga.
Žene se ruske usplakaše govoreći: - 83. „Svojih nam milih više nije
Ni mišlju zamisliti
Ni umom doumiti
Ni očima vidjeti,
A zlata nam i srebra više nije nositi.“ - 84. I zastenja, braćo, Kijev od tuge,
A Černigov od jada. - 85. Poplavi žalost rusku zemlju;
Teška tuga teče posred zemlje ruske. - 86. A knezovi sami na se urote kovahu,
- 87. A pogani sami,
Provaliv pobjednički na zemlju rusku,
Vjevericu ubirahu za danak po ognju. - 88. Jer ta dva hrabra Svajtolaviča –
Igor i Vsevolod –
Himbenost onu razbudiše koju
Ukrotio bješe otac njihov –
Svjatoslav grozni veliki kijevski – - 89. Grozovitošću svojom:
Kojuno bješe obuzdao svojim vojskama silnim
I mačevima zanađenim;
Provali u zemlju polovačku,
Pregazi humke i jaruge,
Uzmuti rijeke i jezera,
Isuši potoke i blata.
A Kobjaka poganoga, iz zaljeva morskoga,
Isred željeznih velikih vojska polovačkih,
Kao vihor istrže:
I pade Kobjak u gradu Kijevu,
U dvorani Svjatoslavljevoj. - 90. Tu Nijemci i Mlečići,
Tu Grci i Moravljani
Svjatoslavu u čast poju,
A Igora, kneza, kore
Što potopi blago na dno Kajale – rijeke polovačke –
Rusko zlato razasuv. - 91. Tu knez Igor presjede iz sedla zlatnoga
U sedlo ropsko. - 92. Stužiše se zidi gradski,
A veselje zamrije. - 93. A Svjatoslav mutan sanak usni
- 94. U Kijevu na gorama.
„Sinoć kad se unoćalo“, reče, „pokriše me
Crnim pokrivalom
Na krevetu tisovome; - 95. Crpahu mi rujnog vina
Sve sa žuči pomiješana; - 96. Iz praznih tulaca poganih nomada sipahu mi
Krupan biser na grudi - 97. Te me njegovahu.
Već su mi daske bez zabatne grede
U mojem trijemu zlatovrhome. - 98. Svu noć s večeri
Gavrani vrani graktahu - 99. u Plesenjsku,
U predgrađu bješe lug Kijane,
I odletješe oni k sinjemu moru.“ - 100. I rekoše bojari knezu:
- 101. „Već, kneže, tuga um obuze;
- 102. Jer to dva sokola sletješe
S očeva zlatnog prijestolja
Da zaištu grada Tmutorokanja,
I da se šljemom Dona napiju.
Već sokolima krila podsjekoše
Pogani sabljama,
A njih same oputiše
U puta željezna.“ - 103. Jer tamno bi trećeg dana:
Dva sunašca pomrčaše,
Oba se grimizna stupa pogasiše,
I s njima mjeseci mlađaci –
Oleg i Svjatoslav –
U tminu se ogrnuše
I u more potonuše,
I veliku radost Hinima pružiše. - 104. Na rijeci na Kajali tama svjetlost prekri –
- 105. Po ruskoj se zemlji prostriješe Polovci
Kao mladi leopardi. - 106. Već evo pade hula na hvalu;
- 107. I već udari sila na slobodu;
- 108. I već se stušti div na zemlju.
- 109. A Gotkinje mlade djeve
Zapjevaše na obali sinjeg mora:
Zveckajući ruskim zlatom,
Poju vrijeme Busovo,
Odmazdu vapiju za Šarokana. - 110. A mi još smo, družino, žedni veselja!
- 111. Svjatoslav tada veliki
Riječ zlatnu progovori
Sa suzama smiješanu
I reče: - 112. „O sinovci moji, Igoru i Vsevolode!
Prerano ste počeli polovačku zemlju
Mačevima cvijeliti,
A sebi slave iskati.
No nečasno pobijediste,
Jer nečasno krv poganu proliste. - 113. Vaša su hrabra srca
U žestokom nađu sakovana,
U jarosti zakaljena. - 114. Zar mi vi ne zadaste srebrnih sjedina?
- 115. A više ne vidim vlasti
Silnoga,
I bogatoga,
I mnogoljudnoga
Brata svojeg Jaroslava
S černigovskim bojarima,
S vojvodama,
I s Tatranima,
I sa Šelbirima,
I s Topčacima,
I s Revuzima,
I s Olberima.
Jer oni bez štitova, noževima iz obuće,
Klikom vojske satirahu,
Glasom slave pradjedovske. - 116. No rekoste: “Budimo junaci:
Prošlu slavu sami ugrabimo,
A buduću sami podijelimo!“ - 117. Ta zar je čudno, braćo, da se star podmladi?
- 118. Kad se soko mitariti stane,
Visoko ptice on uzbija;
Ne da gnijezda da mu se sramoti. - 119. No gle zla – knezovi me ne slušaju:
- 120. Na zlo se vremena okrenuše.
- 121. U Rimovu eno krče pod sabljama polovačkim,
A Vladimir pod ranama. - 122. Glebova sina tuga i jad mori!“
- 123. Veliki kneže Vsevolode!
Ne misliš li izdaleka priletjeti
Da zaštitiš očev prijesto zlatni? - 124. Jer ti možeš Volgu veslima razagnati,
A Don šljemom izliti! - 125. Kad bi tebe bilo,
Po dinar bi bila robinjica,
A rob po novčić. - 126. Jer ti možeš po suhu
Živim sulicama strijeljati –
Srčanim sincima Glebovim. - 127. Ti silni Rjuriče i Davide!
Zar vaši borci
Zlaćanih šljemova u krvi ne plivahu? - 128. Zar vaša hrabra družina
Ne riče kao turovi
Ranjeni sabljama kaljenim
Na polju neznanome? - 129. Popnite se, gospodo, u zlatni stremen
Zbog nepravde ovog vremena,
Zarad zemlje ruske,
Zarad rana Igora,
Silnog Svjatoslaviče! - 130. Galicki Osmomisleni Jaroslave!
Visoko ti sjediš
Na prijestolju svome od žeženog
zlata
Poduprijev gore ugarske
Željeznim svojim vojskama,
Prepriječivši kralju pute,
Zatvoriv vrata Dunavu,
Hićući hice kroz oblake,
Sud sudeći do Dunava. - 131. Strah od tebe zemljama se širi,
Ti otvaraš vrata Kijevu,
Strijeljaš s očinskog prijestola zlatnog
Sultane dalekih zemalja. - 132. Strijeljaj, gospodine, Končaka,
Tog zlotvora poganoga,
Zarad zemlje ruske,
Zarad rana Igora,
Silnog Svatoslaviča! - 133. A ti silni Romane, i Mstislave!
Hrabra misao nosi vaš um k junaštvu. - 134. Visoko, silan, na junaštvo ploviš
Ko soko se krileći na vjetru
Hoteći pticu, silan, savladati. - 135. Jer su željezni u vas oklopnici
Pod latinskim šljemovima.
Od njih tutnji zemlja,
I mnogi kraji –
Hinova,
Litva,
Jatvjazi,
Deremela,
I Polovci sulice svoje odbaciše,
A glave svoje podmetnuše
Pod te mačeve zanađene. - 136. No sada, kneže Igoru,
Ugasnu suncu sjaj,
A drvo, ne po dobru, lišće strese: - 137. Po Rusi i po Suli grade
podijeliše.
A Igorevoj hrabroj vojsci povratka više nema! - 138. Don ti, kneže, kliče
I knezove na pobjedu zove. - 139. Olgoviči, hrabri knezi, na kreševo dospješe…
- 140. Ingvare i Vsevolode,
I sva tri Mstislaviča,
Ne od loša gnijezda šestokrilci!
Niste srećom pobjedničkom
Vi imanja sebi stekli! - 141. Gdje su vaši zlatni šljemovi
I sulice poljske
I štitovi? - 142. Zagradite polju vrata
Svojim oštrim strijelama
Zarad zemlje ruske,
Zarad rana Igora,
Silnog Svjatoslaviča! - 143. Jer više Sula ne teče srebrnim strujama
Ka gradu Perejaslavlju,
I Dvina sva blatna teče
Zbog onih groznih Polovaca
Pod klikom pogana. - 144. Jedini pak Izjaslav, sin Vsiljkov,
Zazvoni svojim oštrim mačevima
Po litavskim šljemovima,
Pomrači slavu djedu svojem Vseslavu,
A sam pod crvenim štitovima
Na krvavu travu
Oborenbješe litavskim mačevima
I s ljubimcem u krv. - 145. I on reče:
- 146. „Družinu tvoju, kneže,
Ptice krilima prekriše,
A zvijeri krv polizaše.“ - 147. Ne bi tu brata Brjačislava,
Ni drugoga – Vsevoloda.
Sam on bisernu dušu ispusti
Iz hrabra tijela
Kroz zlatni ovratnik. - 148. Utihli glasi,
Prestade veselje,
Trublje trube gorodenjske! - 149. Jaroslavljevi svi unuci i Vseslavljevi!
Sad spustite stjegove svoje,
Zataknite svoje mačeve naprsle, - 150. Jer već vi ostaste bez djedovske slave.
- 151. Ta vi svojim razdorima
Počeste navoditi pogane
Na zemlju rusku,
Na baštinu Vseslavljevu, - 152. Jer to baš izazva nasilje
Iz zemlje polovačke!
U sedmom vijeku Trojanovu - 153. Vseslav ždrijeb vrže
Za djevicu sebi ljubu. - 154. Lukavstvom se podupre o konje
I skoči ka gradu Kijevu
I dotače se drškom
Zlatnog prijestolja kijevskoga. - 155. Skoči od njih kao zvijer ljuta
U ponoći iz Belgoroda,
Skriven sinjom maglom bi sretne ruke, - 156. Sa tri udarca otvori vrata Novgorodu,
Uništi slavu Jaroslavu, - 157. Kao vuk skoči
Do Nemige s Dudutaka.
Na Nemizi snopove steru glavama,
Zanađenim cjepovima mlate,
Na gumno život slažu,
Viju dušu iz tijela. - 158. Nemizi brijezi krvavi
Ne bjehu blagom sijani –
No sijani kostima ruskih sinaka. - 159. Vseslav-knez ljudma sudijaše,
Knezovima grade dijeljaše,
A sam obnoć ko vuk trčaše:
Iz Kijeva dotrča do pijetlova k Tmutorokanju,
Velikomu Horsu kao vuk put pretrča. - 160. Njemu u Polocku zvonjahu jutrom na uranku
U Svetoj Sofiji u zvona,
A on u Kijevu zvon slušaše. - 161. Makar i vješte duše u hrabrenu tijelu,
On često jadno stradaše. - 162. Njemu vješti Bojan
Još davno, umni, pripijevku reče: - 163. „Ni dovitljjiv,
Niti spretan,
Niti ptica najhitrija
Božjem sudu ne uteče.“ - 164. O nek stenje ruska zemlja
Kad se sjeti prvašnjih vremena
I prvih knezova! - 165. Onaj se vladimir stari
Ne dade prikovati za gore kijevske; - 166. Jer evo se i sad dižu stijezi Rjurikovi,
A drugi – Davidovi,
No im se zastave odjelito viju. - 167. Koplja poju!
- 168. Na Dunavu Jaroslavnin glas se čuje,
Ko neznana kukavica rano kuka: - 169. „Poletjet ću“, reče, „po Dunavu kano kukavica,
- 170. Umočit ću svilen rukav u Kajalu rijeku,
- 171. Otrat ću knezu krvave mu rane
Na njegovu jakom tijelu.“ - 172. Jaroslavna rano plače
U Putivlju na zidinama pod svodom, govoreći: - 173. „O vjetre, vjetrino!
Zašto, gospodine, silovito viješ? - 174. Zašto hinovske strjelice siplješ
Na krilima svojim lakim
Na mojega muža vojsku? - 175. Zar ti malo bješe gore pod oblačjem vijati
Njišući brodove na sinjemu moru? - 176. Zašto mi, gospodine, moje veselje
Po kovilju razvija?“ - 177. Jaroslavna rano plače
Na Putivlju gradu na zidima pod svodom,
Govoreći: - 178. „O Dnjepre Slovutiču!
Ti si probio kamenite gore
Kroza zemlju polovačku. - 179. Ti ljuljaše na sebi Svjatoslavljeve lađe
Do tabora Kobjakova. - 180. Doljuljaj, gospodine, moga muža k meni
Da ne šaljem k njemu suze
Na more rano.“ - 181. Jaroslavna rano plače
Na Putivlju gradu na zidima pod svodom,
Govoreći: - 182. „O svijetlo i trosvijetlo sunce!
Svima si toplo i krasno: - 183. Zašto, gospodine, prostrije goruće svoje luči
Na muževu vojsku?
U polju im bezvodnom žeđu lukove skrivi,
Tugom im tulce začepi?“ - 184. Prasnu more o ponoći,
Kovitlaci magle idu.
Igoru knezu Bog put kazuje
Iz zemlje polovačke
U zemlju rusku,
K očevu zlatnom prijestolju. - 185. Pogasi se rumen večernja,
Igor spi,
Igor bdi,
Igor mišlju polja mjeri
Od velikog Dona do malog Donca. - 186. Konja o ponoći Ovlur zviždnu za rijekom –
Znak je knezu neka znade:
Igoru je knezu ići! - 187. Kliknu,
Drhntu zemlja,
Zašumi trava,
Kibitke se polovačke podigoše. - 188. A Igor-knez poskoči
Kano lasta do trščaka
I ko bijela utva na vodu. - 189. Te se vinu na brza konja
I skoči s njega poput mrkog vuka. - 190. I jurnu k zavoju Donca,
I poleti kao soko kroz maglu
Sve tukući guske i labude
Za zajutrak,
I objed,
I večeru. - 191. Kad Igor kao soko poletje, Tad Ovlur kao kurjak pojuri,
Tresući sobom studenu rosu:
Jer pretrgoše svoje brze konje. - 192. Donec reče:
- 193. „Kneže Igoru!
Ne omalilo ti gospodstva,
A Končaku pak jada,
Ruskoj zemlji veselja.,“ - 194. Igor reče:
- 195. „O Donče!
Ne omalilo tebi gspodstva,
Jer njišeš kneza na valima,
Jer mu stereš zelene trave
Na svojim srebrnim obalama,
Jer ga odijevaš toplim maglama
Pod sjenom zelenog drveta; - 196. Čuvaše njega utvama na vodi,
Galebima sred brzaca,
Čapljama na vjetru,“ - 197. Ko ti, reče, nije rijeka Stugna:
Hudu struju ima,
Proždrvši tuđe potoke i vode,
Raširiv se k ušću,
Mladog kneza Rostislava zaklopi.
Na tamnom brijegu Dnjepra - 198. Plače mati Rostislavljeva
Za mladim knezom Rostislavom. - 199. Poniknu cvijeće žalosno,
I drvo od tuge k zemlji se prikloni. - 200. A to se svrake ne uskriještaše –
Na tragu Igorevu Gzak i Končak jezde. - 201. Tad gavrani ne graktahu,
I čavke zamuknuše,
A ni svrake ne kriještahu, - 202. Samo gmazovi gmizahu.
Djetlovi kucanjem put k rijeci kazuju,
Slavuji veselim pjesmama
Svjetlost navješćuju. - 203. Gzak govori Končaku:
- 204. Ako soko gnijezdu leti,
Sokolića ustrijelimo
Svojim zlaćanim strijelama.“ - 205. Reče Končak Gzaku:
- 206. „Ako soko gnijezu leti,
Sokolića ded mi oputimo
Krasnom djevicom.“ - 207. I reče Gzak Končaku:
- 208. „Ako njega oputimo krasnom djevicom,
Nećemo imat sokolka
A niti krasne djevice,
No će nas počet ptići biti
U polju polovačkom.“ - 209. Rekoše Bojan i Hodina,
Svjatoslavljevi pjesmotvorci
Jaroslavljeva starog vremena,
Olega kneza ljubimci: - 210. „Teško glavi bez ramena,
Jao si ga tijelu bez glave“ –
Ruskoj zemlji bez Igora. - 211. Na nebu se sunce svijetli –
Igor-knez u ruskoj zemlji; - 212. Djevice poju na Dunavu –
Viju se glasi preko mora do Kijeva. - 213. Igor ide po Boričevu
K Svetoj Majci Božjoj Pirogošči. - 214. Zemlja se radova, veselje sred gradova.
- 215. Spjevasmo pjesan starim knezovima,
A onda je mladima pjevati: - 216. Slava igoru Svjatoslaviču,
Silenom turu Vsevolodu,
Vladimiru Igoreviču! - 217. Zdravi, knezi i družino,
Boraste se za kršćane
S poganim vojskama! - 218. Knezovima slava i družini!
Amen.
Ссылка
Если вы используете корпус в научной работе, пожалуйста, сошлитесь на эту публикацию:
Орехов Б. В. Параллельный корпус переводов «Слова о полку Игореве»: итоги и перспективы // Национальный корпус русского языка: 2006—2008. Новые результаты и перспективы. — СПб.: Нестор-История, 2009. — С. 462—473.