Хорватский перевод Й. Бадалича
Badalić J. Spjev o vojnom pohodu Igorevu, Igora, sina Sjatoslavova, unuka Olegova // Rusko-hrvayske književne studije. — Zagreb, 1972. S. 31–50.
- 1. Zar nam ne bijaše lijepo, braćo,
započeti starodavnim riječima
žalosno kazivanje o vojnom pohodu
Igorovu, Igora Svjatoslavljiča? - 2. Hajde, zato da započnemo ovaj spjev
po zbivanjima toga vremena,
a ne po zamisli Bojanovoj. - 3. Bojan bo premudri,
kad htijaše o kome pjesmu slagati,
tad mišlju letijaše:
kao bijela vjeverica po drveću,
kao mrki vuče po zemlji,
kao sivi soko pod oblacima. - 4. Ta spominjaše se, reče,
razmirica davnih vremena.
I tad puštaše deset sokolova
na jato labudova:
koga dostižaše, taj prvi pjesmu pjevaše
o starome Jaroslavu,
o hrabrome Mstislavu što zakla Rededju
pred vojskom kasoškom,
O lijepom Romanu Svjatoslavljiču. - 5. Ali, braćo,
Bojan ne puštaše deset sokolova
na jato labudova,
već svoje čarobnjačke prste
na žive strune stavljaše,
a one same slavom knezova brujahu. - 6. Zapoenimo, braćo, to kazivanje
od stara Volodimera do sadanjeg Igora
što okrijepi um srčanošću svojom
1 izoštri ga srca muževnošću, - 7. te napunivši se ratničkoga duha
povede svoju hrabru vojsku
na Zemlju Polovačku;
a za Zemlju Rusku. - 8. Tad pogleda Igor na svijetlo sunce
i vidje sve svoje vojnike —
njegovom tminom pokrite. - 9. I reče Igor družini svojoj:
- 10. »Braćo i družino!
Ta bolje je poginuti,
nego robljem postanuti. - 11. Ded posjedajmo, braćo,
na svoje brze konje,
pa da ugledamo sinji Don!« - 12. Pomutila strast knezu pamet,
te u žudnji da srkne Dona velikoga
zaboravi znamenje. - 13. »Hoću, reče, usred stepe polovačke
s vami, Rusići, koplje prelomiti,
ili ću glavu svoju položiti,
ili ću se Dona iz šljema napiti,« - 14. O, Bojane, slavuju staroga vremena!
Kad bi ti o ovim bojevima biglisao,
skakućući, slavuju, po misaonom drvetu,
leteći umom pod oblacima,
vežući obje pole slave tog vremena,
jureći stazom Trojanovom
preko polja na gore — - 15. ovako bi pjesmu zapjevao
O Igoru, onoga unuku: - 16. »Ne zanese bura sokole
preko polja širokoga,
to čavke u jatima lete
k Donu velikomu.« - 17. II bi ovako zapjevao
Bojane, prevješti Velesov unuče: - 18. »Konji ržu za Sulom,
ori se slava u Kijevu,
trublje trube u Novgorodu,
stoje stijezi u Putivlju.«
Igor čeka mila brata Vsevoloda. - 19. I reče njemu buj-tur Vsevolode:
- 20. »Jedini moj brate,
Jedino si mi svjetlo,
svjetli ti, Igore:
obojica smo Svjatoslavljiči! - 21. Sedlaj, brate, svoje konje brze,
- 22. a moji su ti spremni,
u Kursku već su osedlani. - 23. A moji Kurjani iskusni su kmeti:
pod trubljama povijeni,
pod šljemovima odnjihani,
na vrhu koplja othranjeni; - 24. putovi im poznati, jaruge znane,
lukovi im napeti, tulci otvoreni,
sablje naoštrene, - 25. sami jure
poput mrkih vukova poljem,
tražeći sebi časti, a knezu slavu.« - 26. Tad stupi Igor knez u zlatan stremen
i od jaši poljem ravnim. - 27. Sunce pomrčinom put mu zaklanjaše,
- 28. noć prijeteći olujom ptice probudi,
zavijanje zvijeri nastade. - 29. Uzvio se Div, klikće vrh drveta;
hoće da ga čuje zemlja neznana —
Volga i Pomorje
i Posulje i Surož i Korsunj
i ti, tmutorokanski kumire! - 30. A Polovci po neutrtim putovima
k Donu velikome pohitaše:
škripe kola o ponoći
poput labudova preplašenih.
Igor k Donu vojsku vodi. - 31. Ptice svud po dubovima
nesrećom se njegovom već pasu
vuci stravu navode po jarugama,
orlovi kliktanjem na kosti zvijeri zovu,
lisice na štitove crvene štekću. - 32. O, Ruska Zemljo! Već si za gorama!
- 33. Duga noć mrkne.
- 34. Zora zarudi.
Magla polja pokri. - 35. Biglisanje slavuja zamukne,
čavrljanje čavki probudi se. - 36. Rusi crvenim štitovima
veliko polje pregradiše.
tražeći sebi časti, a knezu slavu. - 37. Sa zaranka, u petak, pregaziše
pogane pukove polovačke,
poput strijele po polju se prosuše,
lijepe djevojke polovačke pohvataše,
a s njima zlato, svilenine i dragocjeni baršun. - 38. Od gunjeva i plašteva i kožuha
mostove počeše mostiti
preko močvara i blata,
kao i od vezenih tkanina polovačkih. - 39. Crven stijeg, bijeli barjak,
crvene zastavice, srebrno koplje
hrabrome Svjatoslavljiču! - 40. Drijema u polju Olegovo gnijezdo hrabro,
daleko se zaletjelo! - 41. Ne bijaše ono za vrijeđanje rođeno —
ni sokolu, ni kraguju,
ni tebi, crni gavrane, pogani Polovee! - 42. Gzak juri kao mrki vuk,
Končak mu put usmjeruje
k Donu velikome. - 43. Sutradan vrlo rano
krvave zore svitanje navješćuju. - 44. Crni se oblaci s mora nadvijaju:
hoće da zastru četiri sunca.
A s njima se sinje munje blješču. - 45. Bit će grmljavine velje, daždjet će
strijelama s Dona velikoga! - 46. Tu će se bojna koplja lomiti,
tu će se sablje tupiti
o šljemove polovačke
na rijeci na Kajali
kraj Dona velikoga! - 47. O, Zemljo Ruska, već si za humovima.
- 48. A vjetrovi, Stribogovi unuci,
strijelama s mora viju
hrabru vojsku Igorovu. - 49. Zemlja tutnji, rijeke mutne teku,
prašina polja pokriva. - 50. Stijezi govore:
Polovci idu od Dona i od mora, - 51. te sa svih strana rusku vojsku opkoliše.
- 52. Đavolji sinovi krikom polja pregradiše,
a hrabri se Rusići zagradiše
štitovima crvenijem. - 53. Žarki ture Vsevolode!
Stojiš na braniku,
po vojsci strijeljaš,
po šljemovima grmiš
mačevima gvozdenijem. - 54. Kudgod se hrabri tur zalijetaše,
svojim zlatnim šljemom blistajući,
tamo pogane glave polovačke lijegahu. - 55. Rasječeni su sabljama kaljenijem
šljemovi kova avarskoga,
hrabri ture Vsevolode! - 56. Kakve li su rane, braćo, skupe
onome ko zaboravi, gospode,
i čast i život i grad černigov,
i očevo zlatno prijestolje,
i svoje vjerne ljube,
prelijepe Gljebovne
odanost i ljubav!? - 57. Bijahu vijeci Trojanovi,
uminuše vremena Jaroslavova.
Bijahu vojevanja i Olegova,
Olega Svjatoslavljiča. - 58. Taj bo Oleg mačem megdane kovaše
i strijele po zemlji sijaše. - 59. Stupi u zlatni stremen
u gradu Tmutorokanu. - 60. Taj zveket stari, veliki Jaroslav ču,
- 61. a sin Vsevolodov Volodimer
svako jutro uši u Černigovu čepljaše! - 62. Borisa pak Vjačeslaviča
slava na Sud božji odvede
pod zelen pokrov kraj Kanine rijeke,
a s krivice Olegove,
hrabra i mlada kneza prostre. - 63. S te Kajale i Svjatopolk odljulja oca
trkom konjskim do kijevske Sofije svete. - 64. Tada, za Olega Gorislaviča,
sijahu se i bujahu razdori:
propadaše dobro Dažbogova unuka.
U kneževskim razmiricama
vijek se ljudski skrati. - 65. Tada po Ruskoj Zemlji
rijetko orači pokliktavahu,
al zato gavrani često pograktavahu,
leševe si dijeleći,
dok čavke čavrljahu
na gozbu polijetajući. - 66. Bijaše to za onih ratova i ratovanja,
al o ovakvu se boju još te čulo nije!
Od osvita do večera,
od večera do jutra
lete strijele kaljene,
zveče sablje o šljemove,
lome se koplja gvozdena - 67. u polju neznanom,
usred zemlje polovačke.
Crna zemlja pod kopitima
bijaše kostima posijana
i krvlju zalivena.
Tuga niče po Zemlji Ruskoj! - 68. Što mi to šumi?
Što mi to zveči u cik zore? - 69. Igor čete vraća,
žao mu je mila brata Vsevoloda! - 70. Biše se dan, biše se drugi.
Treći dan o podne
padoše stijezi Igorovi. - 71. Tu se braća rastadoše
na obali Kajale brze. - 72. Tu krvava vina nesta,
- 73. tu pir dokončaše
hrabri sinci ruski.
Svatove napojiše,
a sami za Zemlju Rusku polegoše. - 74. Ponikla trava žalošću,
a drvlje se od tuge
do zemlje povinulo. - 75. Nevesela bo godina, braćo, već nastade,
pustinja već silu pokrila. - 76. Svađa bukne
u vojsci Dažbogova unuka,
i stupi ko djevojka na zemlju Trojanovu,
zapijuska labuđim krilima
na sinjemu moru kraj Dona
te pljuskajući krilima
otjera godine rodne.
Razmirice među knezovima,
borbu - 77. protiv poganih prekinuše,
brat bo bratu reče:
»Ovo je moje, a i to je moje.«
I stadoše knezovi za maleno
»To je veliko!« govoriti
i sami se među sobom gložiti, - 78. dok pogani sa svih strana
s pobjedama na zemlju rusku pridolažahu.
- 79. O, daleko se zalet je soko,
bijući ptice, do mora! - 80. A Igorova vojska hrabra
uskrsnuti neće. - 81. Za njom zakliktaše Karna,
a Žlja pojuri po Ruskoj Zemlji, - 82. izbacujući oganj iz plamenoga roga.
Žene se ruske rasplakaše govoreći: - 83. »Nikad nam više naših milih drugova
ni mišlju zamisliti, ni umom dohvatiti,
ni očima ugledati,
a ni zlata ni srebra
nikad se više dotaknuti.«
- 84. I zastenja, braćo, Kijev tugom,
a Černigov kušnjama. - 85. Čemer se razli po ruskoj zemlji,
pečal pregorka širom ruske zemlje poteče. - 86. A knezovi sami razdore kovahu,
- 87. dok pogani — pobjedonosno nasrćući
na Rusku Zemlju — danak uzimahu:
po vjeverici od dvora. - 88. Ona bo dvojica hrabrih Svjatoslavljiča,
Igor i Vsevold,
razdorom nevjeru probudiše,
štono je njihov otac, Svjatoslav Grozni,
veliki knez kijevski, bijaše utišao. - 89. Strah i trepet bijaše on,
sa svojim silnim četama
i mačevima gvozdenij em.
Navali na zemlju polovačku,
sravni brežuljke i jaruge,
uzmuti rijeke i jezera,
isuši potoke i močvare,
a poganoga Kobjaka
u morskoj luci
kao vihor istrgnu
iz željeznih četa polovačkih:
i pade Kob jak u Kijevu gradu,
u dvoru Svjatoslavovu. - 90. Tu Nijemci i Mlečani,
tu Grci i Moravci
pjevaju slavu Svjatoslavu,
kneza Igora prekaraju,
što potopi blago na dnu Kajale,
rijeke polovačke:
rusko zlato tu prosuše. - 91. Tu Igor knez presjede iz sedla zlaćana,
a u sedlo sužanjsko. - 92. Gradski bo se bedemi ražalostiše,
te veselje nestade. - 93. A Svjatoslavu mutan prisnio se san
- 94. u Kijevu na gorama:
»Sinoć me, reče, s crnim pokrovom
na krevetu tisovu odijevahu, - 95. natakahu mi mrko vino
s otrovom pomiješano; - 96. iz praznih mi tulaca poganskih skitnica
veliki biser na grudi sipahu - 97. i milovahu me.
A daske bez priječnica bijahu već
u mome trijemu zlatovrhom. - 98. Svu noć od večera
gavrani mrki graktahu. - 99. Kod Plesenjska na pristupu
u rupama zmije bijahu
i k sinjem moru ne silažahu.« - 100. I rekoše Bojari knezu:
- 101. »Kneže, tuga ti je već pamet pomutila:
- 102. ta to su dva sokola sletjela
s očeva prijestolja zlatna,
da potraže grad Tmutorokanj,
ili da se šljemom Dona napiju.
Već su sokolima krila podrezana - 103. sabljama poganijeh,
a s njima i dva mjeseca mlađaka,
Olega i Svjatoslav, zrakom se obaviše
i u more potonuše —
te velik Hinov bijes izazvaše. - 104. Na rijeci na Kajali
tmina svjetlo prekri: - 105. po zemlji se ruskoj razmiljiše Polovci
kao čopor leoparda. - 106. I nadjača sramota slavu
- 107. i obori sužanjstvo slobodu
- 108. i pade Div na zemlju.
- 109. Gle, to gotske krasne djevojke
na obali sinjeg mora zapjevaše,
ruskim zveckajući zlatom,
o Bosovim vremenima pjevaju,
odmazdu za šarokanja slave. - 110. A mi, družino, žedni smo veselja.«
- 111. Tada veliki Svjatoslav
zlatnu izrekne riječ
sa suzama pomiješanu, i reče: - 112. »O, sinovci moji, Igore i Vsevolode!
Rano začeste polovačku zemlju
mačevima cvijeljiti,
a sebi slave tražiti —
neslavno bo odoljeste,
neslavno bo krvcu pogansku proliste. - 113. Vaša su hrabra srca
od gvožđa tvrda iskovana,
a drzniokom smjelošću prekaljena. - 114. To li učiniste sjedini mojoj srebrnoj!?
- 115. A ne vidim više vlasti
silnog i bogatog mi brata Jaroslava
s vojskom njegovom mnogobrojnom,
s bojarima njegovim černigovskima,
s velmožama i Tatranima,
sa šeljbirima i s Topčacima,
s Revuzima i s Oljbirima.
Oni bo bez štitova,
s noževima u sarama
vojske s vikom pobjeđuju,
slaveći se slavom pradjedovskom.« - 116. A vi rekoste:
»Budimo sami hrabri,
e da staru slavu sami ugrabimo,
a novu sami sebi podijelimo!« - 117. Je li zato čudo, braćo,
staru se pomladiti? - 118. Kad se soko mitari,
visoko ptice otjeruje:
ne da nikome povrijediti gnijezda svoga. - 119. A1 gledajder mi nesreće:
knezovi mi ne pomažu! - 120. Na zlo se vremena okrenuše!
- 121. U Rimovu, gle, vrište
pod sabljama polovačkim,
a Volodimer pod ranama. - 122. Tuga i čemer sinu Glebovu!
- 123. Veliki kneže Vsevolode!
Ne misliš li iz daleka doletjeti
i braniti zlatni očev prijesto? - 124. Ti bo možeš Volgu veslima ispljuskati,
a Don šljemovima poiscrpsti. - 125. Kad bi tebe ovdje bilo,
robinja bi kunu vrijedna bila,
a rob tek vjevericu jednu. - 126. Ti bo možeš i po suhu
strijeljati strijelama živim
s Gljebovim sinovima smjelim. - 127. Ti, silni Rjuriče, i ti, Davide!
Ne plivahu li vaši junaci
sa zlaćanim šljemovima — po krvi? - 128. Ne riču li vaše hrabe čete ko bikovi
ranjeni sabl j ama gvozdenim
po poljima neznanijem? - 129. Stupite, gospari, u zlatan stremen
zbog objede naših dana,
a za Zemlju Rusku,
za rane Igorove,
za smjeloga Svjatoslavljiča! - 130. Galički Osmomisle Jaroslave, visoko sjediš
na svome zlatnom iskovanom prijestolu,
poduprvši gore ugarske
četama svojim gvozdenijem.
I zakrčivši kralju put,
na Dunavu zatvorivši vrata,
ponad oblaka terete krcajući —
po Dunavu sudove ti krojiš. - 131. Strah i trepet pred tobom se zemljom širi,
Kijevu otvaraš ti vrata, - 132. strijeljaš s očeva prijestola zlatna
poganskog slugana —
za Zemlju Rusku,
za rane Igorove,
za smjeloga Svjatoslavljiča! - 133. A ti, smjeli Romane, i Mstislave!
Misao hrabra vodi um vaš
na bojno djelo. - 134. Visoko na djelo letiš,
šireći se ko sokol na vjetru,
smjelošću ptice svladati hoćeš. - 135. Vi bo oklopnike imate gvozdene
pod šljemovima latinskijem —
od njih se zatresla zemlja i države mnoge:
Hinova, Litva, Jatvezi, Deremela.
I Polovci svoje sulice odbaciše
i glave pod mačeve prekloniše čelične. - 136. Al eto ti, Kneže Igore,
sunčevo utrnulo svjetlo,
a s drveća se lišće silom srunilo. - 137. Po Rosi i po Suli gradove podijeliše.
A Igorova vojska ne uskrsnu. - 138. Don ti, kneže, kliče
i knezove na pobjedu zove. - 139. Oljgovići, hrabri knezovi,
na bojište pristigoše. - 140. Ingvare i Vsevolode,
i sva trojica Mstislaviča,
iz ponosna gnijezda šestokrilci!
Ne prigrabiš te li zemlje
pobjedničkim ždrebovima? - 141. Gdje li su zlaćani šljemovi vaši,
sulice poljske i štitovi? - 142. Zatvoriste na stepi vrata
oštrim svojim strelicama
za Zemlju Rusku,
za rane Igorove,
za smjelog Svjatoslavljiča! - 143. Sula bo ne teče više srebrnasto
ka gradu Perejaslavlju,
a Dvina se ko močvara valja
k Polovcima groznim
s poklicima poganijeh. - 144. Jedini Izjaslav, Vasiljkov sine,
oštrim svojim mačem zveknu
o šljemove litvanske.
On potamni slavu Vseslava, djeda svoga,
sam pod štitom pavši crvenim,
i sasječen bi na travi krvavoj
mačevima litvanskijem, i isteče u krvi. - 145. A on bi nam govorio:
- 146. »Družinu tvoju, kneže,
ptice krilima prekriše,
a zvijeri krv polizaše.« - 147. Ne bje tu brata Brjačislava
ni drugoga Vsevoloda:
sam ispusti bisernu suzu
iz hrabra tijela
kroz ogrlicu zlaćanu. - 148. Utihnuše glasovi, nestade veselja —
trube trublje gorodnjanske. - 149. Jaroslavovi i svi unuci Vseslavovi!
Ded spustite stjegove svoje,
zabodite štrbave mačeve svoje: - 150. lišiste se bo slave pradjedovske.
- 151. Zadjevicama svojim započeste
pogane navoditi na zemlju rusku,
na blago Vseslavovo. - 152. Od razdora vašega do nasilja
iz zemlje polovačke!
U sedmom vijeku Trojanovu - 153. Vseslav ždrijeb baci
O djevojci njemu miloj. - 154. Ostrugama o konja otisnu se on
i odjuri do Kijeva grada
te kopljem se dotače
zlaćanoga prijestolja kijevskoga. - 155. Odjuri otud kao zvijer ljuta
O ponoći iz Bjelgoroda
sivom zastre se maglom, - 156. a ujutro zasiječe sjekiru
i otvori novogorodska vrata,
potamni slavu Jaroslavovu, - 157. odjuri poput vuka
s Dudutaka do Nemige.
Na Nemigi rasprostiru snopove,
glavu do glave,
mlate ih cj epovima gvozdenijem,
na gumnu živote polažu,
dušu od tijela odjeljuju. - 158. Nemigine obale krvave
ne bijahu blagom zasijane,
već kostima sinova ruskih. - 159. Vseslav kneže ljudima sudijaše,
knezovima gradove podjeljivaše,
a noću sam poput vuka srtaše:
iz Kijeva prije pijetlova
u Tmutorokanj dohuktavaše,
velikom Horsu poput vuka
put presijecaše. - 160. U Polocku mu sa svete Sofije
zvona rana na jutrenju zazvoniše,
a on u Kijevu zvonjavu ču. - 161. Mada bistroumna duša
u bujnom mu bijaše tijelu,
često on stradaše nevoljom ljutom. - 162. Bojan njemu prevješti
prije pjeva svoga smišljeno reče: - 163. »Ni lukavac ni vještac,
ni lakokrila ptica
suda božjega minuti neće.« - 164. O, kako da ne tuguje Zemlja Ruska
sjetivši se davnih vremena
i knezova nekadašnjih? - 165. Starog Volodimera tko bi mogo
uz gore prigvozditi kijevske: - 166. njegovi bo stijezi sad Rjurikovi staše,
a drugi Davidovi.
Sad zastave im vijore svaka za se, - 167. a koplja za se poju!
- 168. Na Dunavu Jaroslavin glas se čuje,
ko kukavica neznana rano da kuka: - 169. »Poletjet ću, reče,
ko kukavica Dunavom, - 170. zamočit ću dabrov rukav
u Kajalu rijeku, - 171. otrt ću knezu rane krvave
na njegovu silnom tijelu.« - 172. Jaroslavna rano plače
na bedemu u Putivlju zazivljući: - 173. »O, vjetre, vjetrino!
Čemu, gospodaru, nemilice pušeš? - 174. Zašto sipaš, lakokrilče, hinovske strijele
na mojega vojna čete? - 175. Malo li ti bijaše
gore pod oblacima zavijati,
ljuljajući lađe po sinjemu moru? - 176. Čemu, gospodaru, moju radost
po povilju razasu?« - 177. Jaroslavna rano plače
u Putivlju gradu na bedemu zazivljući: - 178. »O, Dnjepre Slovutiču,
ti si kamene probio gore
kroz zemlju polovačku. - 179. Ti na sebi si ljuljao
lađe Svjatoslavove
do tabora Kobjakova. - 180. Doljuljaj mi, gospodaru, vojna moga,
da ne šaljem k njemu suza
na more rano.« - 181. Jaroslavna rano plače
u Putivlju gradu na bedemu zazivljući: - 182. »Svijetlo i presvijetlo sunce,
svima si toplo i krasno. - 183. čemu ti, gospodaru, uperi svoje zrake žarke
na moga vojna momke?
Na bezvodnu polju žeđom im lukove opruži,
tugom im tulce zatvori!« - 184. Uzburka se more o ponoći,
podiže se vihor s oblacima:
to Igoru knezu bog put pokazuje
iz zemlje polovačke u Zemlju Rusku,
k očevu prijestolu zlaćanome. - 185. Ugasnu večernja rumen,
Igor spava, Igor bdije,
Igor mišlju polja mjeri
od velikoga Dona do maloga Donca. - 186. Poput konja Ovlur
O ponoći zarza za rijekom,
eda njega kneže shvati.
»Knez Igor nema tu ostati!« — uskliknu. - 187. Zatutnji zemlja, zašušti trava,
šatori polovački krenuše. - 188. A Igor kneže ko lasica jurne
u trstiku, ko na vodu vivak. - 189. On uz jaše konja brza,
a sjaši s njega ko vuk bosi. - 190. I pojuri u lugove kraj Donca,
te poletje ko soko pod oblake
koseći guske i labudove
za doručak, za ručak, za večeru. - 191. Kad Igor kao soko poletje
tad Ovlur poput vuka jurne
stresajući sa sebe rosu studenu:
satrše bo svoje konje brze. - 192. Donec reče:
- 193. »Igore kneže! Neka ti je slava velika,
Končaku nevolja, a ruskoj zemlji radost!« - 194. A Igor će:
- 195. »O, Donče, neka je tebi slava velika,
što ti na valovima ljuljaše kneza,
ti mu zelenu prostiraše travu
na svojim obalama srebrnijem,
ti maglama odijevaše ga toplim
u sjeni drveća zelenoga, - 196. ti čuvaše ga ko vivak na vodi,
ko galeb na valovima,
kao soko u uzduhu.« - 197. »Nije takva, reče, Stugna rijeka
štono hudom strujom svojom —
tuđe progutavši potoke i protoke —
razmilivši se po grmlju
mlađahnoga kneza Rostislava
povuče na dno uz obalu tamnu. - 198. Plače majka Rostislavova
za Rostislavom mlađahnim knezom. - 199. Uvenuše od žalosti cvijeci
i drvlje se od tuge k zemlji povi. - 200. Tad ne kriještahu svrake:
po tragu Igorovu Gza s Končakom jaši. - 201. I gavrani ne graktahu, čavke umukoše,
svrake ne kriještahu, - 202. tek gmizavci gmižu.
Djetlići put k rijeci kvrokanjem kažu,
slavuj veselim pjesmama
svitanje navješćuju. - 203. Govori Gza Končaku:
- 204. »Leti li ka gnijezdu sokol,
ustrijelit ćemo sokolića
svojim strijelama zlaćanim.« - 205. Uzvrati Končak hanu Gza:
- 206. »Leti li ka gnijezu soko,
sputat ćemo sokolića
ljepotom djevojkom.« - 207. I reče Gza Končaku:
- 208. »Sputamo li ga ljepotom djevojkom
nit sokolić nit ljepota djevojka
neće nama ostanuti;
počet će nas po poljima polovačkim
ptice kljuvati.« - 209. Reče Bojan
Jaroslavljevog vremena davnog
i Olegova kneževskoga — pjesmotvorac —
ob udesu Svjatoslaviča: - 210. »Ako li je bez ramena teško glavi,
zlo je i tijelu bez glave,
a Zemlji Ruskoj bez Igora.« - 211. Sunašce na nebu sije,
Igor knez u Zemlji Ruskoj. - 212. Na Dunavu djevojke pjevaju,
glasovi im morem do Kijeva odjekuju. - 213. Igor jaši po Boričevu
k svetoj Bogorodici Pirogošći. - 214. Raduju se zemlje, vesele se gradovi.
- 215. Ispjevavši pjesmu knezovima starim
pjevati je i mladima valja. - 216. Slava Igoru Svjatoslavljiču,
smjelome turu Vsevolodu,
Volodimeru Igoroviču! - 217. Zdravo da ste, knezovi i družino,
boreći se za kršćane
protiv vojski poganskijeh! - 218. Slava knezovima,
a družini čast!
Amen.
Ссылка
Если вы используете корпус в научной работе, пожалуйста, сошлитесь на эту публикацию:
Орехов Б. В. Параллельный корпус переводов «Слова о полку Игореве»: итоги и перспективы // Национальный корпус русского языка: 2006—2008. Новые результаты и перспективы. — СПб.: Нестор-История, 2009. — С. 462—473.